Markirana roba

Kako je vreme prolazilo, shvatila je da je najlakše bilo doneti odluku. Završiti jednu priču. Mislila je, to je teži deo. Preseći traku i krenuti novim putem. Mislila je, nikada se neće ohrabriti na to. Produžavala je svoju agoniju, prolongirala period života u laži, otežavala život deci. A nije mislila da to čini. Mislila je da čini ono što je najbolje za njenu decu. Bojala se posledica. Kako dalje? Emocije su odavno isčezle, ostala je navika. Ne čak ni lepa navika. Samo – navika. Probuditi se, odraditi dan, zatvoriti oči, prespavati i izjutra – ponovo. Novi dan, ali ne jedan od onih…hej, novi dan, ustaj, nove šanse, nove nade vrste dana. Ne, samo,…još jedan novi dan. Isti, ako joj se posreći. Ako ne, još teži…Rutina ustajanja sa drhtajima stomaka i obavljanja pražnjenja istog sedam do osam puta pre odlaska na posao. Omraženi zvuk SMS – a sa telefona nekog ko je boravio sa njom u istoj kući. Boravio, ne živeo.
Strah. Od nepoznatog. Istina razotkrivena, razgolićena, osramoćena. Odluka. Nagoveštaj sa dobronamernih usana dragih osoba…nagoveštaj o pravom putu. Ne nagovoraj – samo…nagoveštaj. Puca. Kraj. Početak.
Čega? Novog života. Kakvog života? Nepoznatog. Za nju, za njenu decu. Spoznaja da će biti obeleženi jedino ju je još brinula. Kako obeleženi? Kao žigosani. Ako dozvoli. Žigosani kao deca razvedenih roditelja, žigosana kao raspuštenica – toliko ružna reč. Zašto? Zašto se odmah mora prilepiti etiketa pokvarene robe, robe sa isteklim rokom trajanja, korištene robe, second hand ili druge ruke robe? Zašto je veći deo sveta tako turoban i tako uskogrud u shvatanju drugih, drugačijih, ne i lošijih?
Možda zato jer žive živote vešto upakovane u lep ukrasni papir, držeći ga tako, kao još neotpakovan poklon, sa mišlju o idealnom iznenadjenu unutar neprovidne ambalaže. Možda zato jer su vešti u laganju sebe samih kako žive život upravo onako kako žele da ga žive i kako su sebi, nekada davno, zacrtali. Možda zato, što nemaju hrabrost. Posegnuti za nečim nepoznatim. Posegnuti za nečim sa povezom preko očiju i imati poverenja u sudbinu, da će za njih iz džaka izvući upravo ono, što je najbolje u ponudi. Upustiti se u nešto, nadati se ničemu a dobiti i više od toga. Jer, sve je veće od ničega, zar ne?
Ona je markirana, čula je komentare tog tipa. Markirana – kako markirana? Obično su markirane stvari cenjene, skupe, vredne stvari. Zašto su markirane patike bolje od markirane žene? Ne, zašto su markirane patike nešto za čime masa stremi a markirana žena nešto od čega masa beži? Zato što su patike nešto što možeš iznositi i baciti, a markiranu ženu misliš da je neko već odbacio. Zar ne? Zašto bi inače bila obeležena žigom srama? Zašto, ako je valjala? Zašto bi neko odbacio patike koje su još uvek in, koje nisu iscepane, kojima boja još uvek nije izbledela? Jednako tako – misle oni, ni ženu ne bi niko odbacio ako je sve učinila kako valja, ispunila svoju svrhu, obavila svoje dužnosti.
E upravo zato – odlučila je poneti taj težak naziv. Jer – nije žena žena zato da bi obavila svoju svrhu, nego je žena žena zato što je žena. Biće. Vredno, skupoceno, osetljivo, darežljivo…Hrabro.
Zašto jednostavno nisu mogli okačiti etiketu Hrabre žene? Zato što oni sami to nisu. Zato što ne poznaju pravo značenje te reči. Zato što je prava hrabrost pružiti šansu onome ko nudi malo trnovitiji put. Zato što je pravi podvig toj, hrabroj, uplašenoj, poniženoj ženi, otvoriti vidike ka njoj samoj, pomoći joj da upozna sebe, da veruje u sebe, da obnovi veru u ljude oko sebe i da prigli život ponovo, u njegovom punom sjaju. Probuditi se uz nju i videti u njenim očima radost, hej…novi je dan, onaj dan – kojem se raduju bez razloga jer…jednostavno, dobili su ga na poklon, da zajedno uživaju u njemu…

35 thoughts on “Markirana roba

    1. Breskvice, nisam ja ovo pisala zbog sebe. Ja sam ovo pisala zato što znam da tako mnogi ljudi gledaju. Veruj mi. Bila sam u toj koži. Nisam napisala zato što za bilo čime žalim. Naprotiv. Napisala sam samo zato što smatram da su ljudi plitki kada tako posmatraju osobe koje ni ne poznaju i kada u ženama koje su se odlučile na taj korak gledaju samo nešto prazno i otrcano. Ja – niti se osećam tako, niti dozvoljavam da me iko tako gleda. Naprotiv. Ujedam ako primetim tragove da neko misli da sam niža klasa. Ne dozvoljavam! Želela sam samo naglasiti to i one koji još nisu razmišljali na tu temu – naterati da malo razmisle…

  1. Mi smo još ona sredina koja pripada nekim prošlim vremenima i, na žalost mnogih, razmišljamo na onaj stari način. Medjutim… vremena se menjaju, kao što se i mi menjamo, ali trebaće još mnogo mnogo toga da promenimo da bi smo razmišljali na pravi način.

  2. Hmmm a šta se desi kada žena odbaci muškarca? Kakav epitet njemu tada priheftaju da mi je znati…. Zašto je uvek nekako logično razmišljanje da je muškarac taj koji bira i koji ostavlja :scratch: Ma neću da razmišljam o tome, samo ću se iznervirati :frka:
    Nego mi nakon čitanja naslova padoše na pamet reči iz filma Zona Zamfirova : „Sad vi je Zone kako poništena taksena marka !“ :wacko:

    1. Exxx, mene i nije briga inače bih se još uvek maltretirala, samo sam napisala ovo čisto da podsetim ljude na to i razmišljanje o tome. Jer nekome je to samo još jedna „markirana“ a tim ženama je potrebna podrška sa svih strana. Tu sam podršku ja, na svu sreću, dobila od cele moje porodice a kasnije i od mangupa.

  3. Nisi sama, to znaš! I ja sam ti jedna od markiranih, samo što se ja ne dam. Doakala sam svima koji su tako mislili. Ja sam bila ta koja je birala a u svakoj rubrici gde stoji BRAČNO STANJE, oni kojima treba takav podatak, očekuju da razvedene žene napisu RAZVEDENA. Da li je to bračno STANJE ili nešto što se desilo „jednom davno ili juče“ ? E, ja u takvu rubriku napišem SLOBODNA! I onda gledam reakciju osobe koja čita to, sva u neverici, pa gleda mene, pa gleda podatak i smeška se i ne pita ništa.

    Eto, tako sam ja ZAISTA VREDNA ROBA i tako se predstavljam. No, to što sam ostala sama, sigurno ne znači da me niko nije hteo, već, da se nije pojavio onaj KO ĆE ME ZASLUŽITI.

    Ti si Sanjočka moja, imala sreće i srela čoveka koji te je prihvatio takvu kakva jesi, ranjenu, ranjivu, sa dvoje dečice, zdrave i prave. Srećno vam svima i da budete zajedno sve dok vam bude lepo zajedno! :rose:

    1. Dudo, ne dam se ni ja :yes: Ja sam možda od onih zlobnica koje osudjuju one žene koje trpe u životu bez ljubavi, već samo preživljavaju u braku zbog braka. Što definitivno nije dobro ni za decu. Tebi svaka čast na stavu, jer zaista jesi vredna i treba te zaslužiti :heart:

  4. svako zivi kako najbolje zna i kako mora, ne volim da zavirujem preko tudjeg plota, niti da komentarisem tudje odluke i postupke. ko nema petlju, ima razlog zasto je nema, svaka zloba potice od neke slabosti. i sama dobijem posizitis kada zene nose svoj brak kao orden svetog save, kao da su nesto mnogo vrednije od drugih stanovnika planete, ali sta ces… drago mi je da si ti srecna sada, a sigurna sam da je to jedino sto je deci potrebno 🙂

    1. Vidiš, tu moram biti iskrena i reći da nije u redu ni sa moje strane, što ponekada ne razumem žene koje ostaju vezane u nečemu što ne funkcioniše. Odakle i meni pravo na to? I hvala ti, zaista sam sretna i volela bih da naučimo sačuvati sreću koju imamo. Nečim smo je zaslužili a ako je ne čuvamo, lako je možemo izgubiti.

    1. A šta će reći Milica od preko puta? :namig: Ma…u pravu si, briga me i za nju. Taj sam deo na svu sreću brzo savladala. Zaista sam u suštini samo htela malo pisati o tome zbog onih koji to još nisu prevalili preko duše…

  5. Napisah kod Charolije i evo i ovde cu. Ako je zena sam, nema podrsku i pomoc, ni novac, gde da ide, kako da ide, cime da hrani decu…znam mnoge koji tako zive i sebe nazivaju socijalnim kurvama, jer nemaju nacina da odu a ne budu slepice sa decom i bez njih.
    Zalosno, tuzno, jadno…

    1. U pravu si. U ovom slučaju ja grešim što dozvoljavam sebi da u srcu donekle osudjujem one koje trpe. A u suštini – nemaju izbor. Ja sam imala tu sreću da mi podrške porodice i prijatelja nije nedostajalo, pa sam mogla doneti odluku kakvu sam donela. Neizmerno cenim to što su bili uz mene i zahvalna sam što sam našla put do sreće. U suštini, ko smo mi da bilo koga osudjujemo? Ali, jednostavno ne volim kada neko prezentuje sebe, svoj brak kao nešto idealno a pojavljuje se sa podbulim očima punim tuge…

  6. To se slazem, i meni to ide na K, znam da se vazda svadjaju a onda se pojave na nekom skupu zajedno i kao kez, oni su u braku i sve je lavli dzavli, a svi znamo istinu, to me nekada iznervira, nekada rastuzi…a znam da ja tu ne mogu nista, neka ih, neka glume u svojoj tragi komediji, a svoj stomak i zivce okrenem na drugu stranu i smirim ih…

    1. :yahoo: :good: tragikomedija je prilično jasna reč, ‘beš li ga….nije da nas se i to tiče, što kažeš, okreneš stomak na drugu stranu…ali u suštini su oni na gubitku, lažu sami sebe, kao i deca što ponekada slažu za domaći zadatak :wacko: Samo što ne mogu da me ne nervira što misle da su svi oko njih blesavi. No, suština one moje gornje pisanije je bilo da ljude ne bi trebalo markirati ni po čemu, ni po bračnom statusu, ni po materijalnom statusu, ni po položaju, nego isključivo po onome po čemu su nas učili – po dobrom i lošem.

  7. Nadam se da ću ovaj put uspeti da napišem komentar. Ne znam što mi se to dešavalo samo kod tebe. Raspišem se sve u 16, a onda cvrc nešto se ukoči i nema dalje. Sad sam valjda sredila komp, da valja. :wacko:

    Setila sam se i šta sam onomad pisala ovde. :yahoo: Čini mi se da su ljudi u nekim razvijenijim zemljama prema raspuštenicama (grozna reč, što ne postoji raspuštenko?) koje pri tom imaju i decu, vrlo naklonjeni. Kod nas kad bi mogli žigosali bi ih negde na čelu, pa da odmah znaju sa kim imaju posla. :scratch:

    Videla si da sam i ja pisala o ovome i znaš moje mišljenje. :good:

  8. takve stvari su suviše lične i jednostavno ih ne komentarišem, svako ima svoje razloge za ono što čini, a ja nisam taj niti da osudjujem niti da uzdižem nečije postupke lične prirode

      1. razumeo sam sta si ‘Tela da kazes, al ne vredi jednostavno ja sam naucio da ne vredi nista reci na to, oni se nece promeniti niti poslusati nekog ko je licno iskusio, takvi smo jbg-a 🙂

  9. Ne postoji objektivan stav..ne može da postoji, postoje samo naše subjektivne priče 😉

    A meni se svidja što ti svoju vrlo ponosno pričaš..to je super 😉

    :bye:

    1. Verovatno da zaista ne možemo biti u potpunosti objektivni, ma koliko se trudili. No, možemo barem pokušavati da uspemo u tome. Hvala ti što ceniš način na koji pričam o nečemu što je deo mene, sreća je u tome da imam podršku i mogu šetati sa glavom gore, jer je moja savest mirna.

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.