Komšija u prolazu

Draga Sanja (no…i ovo se retko čuje…vidi…piše…), zaustavi se, koncentriši i pogledaj sebi ravno u oči, pa tim putem pravo u dušu (ako je imaš…a valjda je nisi izgubila), pa zadji duboko, što dublje i priznaj nam šta si tamo našla. Prvo i prvo, biće dobro ako si je našla. Drugo (a već smo na konju ako smo do drugog stigli), još bolje ako si morala duboko da zaroniš…to znači da si ipak samo čovek od krvi i mesa, koji pri tome ima i osećaje. Treće…podeli sa nama ono što si tamo iskopala a što te je sramota da priznaš (što znači da opet imaš i malo obraza…). Niti je lepo, niti je dobro ali je ljudski. Jer…ljudski je grešiti. Naravno, ako prihvatimo da je ljubomora greška. Greška u ljubavi. Greška u voljenju. Greška – sebičnost u voljenju.
Priznajem, evo i pokrivam se ušima (nije da nemam čime…). Stid me je i sram, ako ta dva nisu ista ali…i ako su ista, nije mnogo, jer to što osećam, jako je…Ljubomorna sam. Ne…ne…ne…nije to manguparija ništa naradila,…niti sam ljubomorna na njegove poteze, naprotiv, manguparija je mnogo dobar i ako mi se posreći, tu mesta za takve osećaje biti neće (no, dobro…malo, onako…tek koliko je zdravo – ako takva granica postoji). Ljubomorna sam. Na one što mi u život dece retko navraćaju a kada navrate, sebično želim da i ne navrate ali im naravno dozvolim da svrate jer bih bila prava zlica kada bih im rekla da ne svrate. Šta da radim…mogla bih ali mi se ne da boriti protiv toga. Ljubomorna sam. Zašto – zato. To je kao komšija kada provede dva sata u mesec dana sa malim komšijom i kaže – bože…kako divno i mirno dete. Šta komšija zna…Nije da dete nije divno i nije da dete nije mirno, mada…možda i nije ali komšija to ne može znati. Zašto – zato. Zato što nije proveo jutro sa njim i nije proveo noć sa njim i nije proveo deo dana sa detetom kada je dete imalo problem i nije proveo deo dana kada je dete boleo stomak…Zato što nije proveo vreme sa malim komšijom, kada je mali komšija trebao da uči i nije prisustvovao saopštenju malog komšije da je dobio jedan iz domaćeg zadatka. Zato što nije bio uz  malog komšiju kada je trebao da uči a baš mu se učiti nije dalo. Zato što nije bio tu kada su ga deca zadirkivala. Zato – što…kad bolje razmislimo…skoro da uopšte nije bio tu. Samo je slučajno navratio.

Onako u prolazu…došao da ode…da ga ništa ne nauči, samo da malo uživa u njemu. Da uživa da kaže kako je to dobro dete. Da se ponosi nečim što je neko drugi postigao. Da se ponosi, bez trunke uloženog truda. Da uživa u svom neimanju obaveza, a opet, druženju sa malim komšijom kada mu baš taj mir, ničim zaslužen, dosadi. Da ne mora da bude babaroga, da ne mora da bude učitelj, da ne mora da bude psiholog, da ne mora da bude lekar, da ne mora da bude kuvar, da ne mora da bude higijeničar, da ne mora da bude organizator druženja, da ne mora da bude….ma…da jednostavno bude…samo komšija – opet…komšija u prolazu…
Ljubomorna sam. Da li se stidim? Kada malo bolje razmislim – ipak i ne baš toliko koliko sam mislila. Nije me stid mojih majčinskih osećaja. Komšija uskoro stiže a ja se spremam na tišinu u dečijoj sobi. Ostaje mi da nekoliko dana gledam četiri zida i pomalo napravim reda unutar njih. Komšija stiže – da malo uživa, da napuni pluća dečijim dahom ljubavi, da mu uliju malo energije u vene, da krv proključa zadovoljnim osećajem…ponosom….
….ja sam otac ove dece. Dobre dece. Lepo vaspitane dece. Srećne dece. Ja sam Veliki Tata. Ja sam, pa ja sam….to je moja krv. Moji dečaci. Moja krv teče njihovim venama. Ja sam ih stvorio.
….jeste, nije da nije…što jes jes…krv nije voda ali joj treba oplemenjivač. E tu je komšija zakazao. Tu je izostao i tu izostaje. Tu su oni koji su uz njih svakodnevno, da oplemene njihovu krv, da osvetlaju njihovu dušu, da ih nauče životu i da ih osposobe kroz život….
Ljubomorna sam. Još se samo malo stidim. Stidim se zato što, hteli mi to ili ne, priznali ili ne, trošimo se. Ljudsko telo, ljudska duša, razum, nervi i psiha. Potrošni materijal. Kraj priče. To je tako i to je istina. Trošimo se na našu decu, trošimo se iz ljubavi. Trošimo se jer ih volimo. Da li nas naša deca vole? Vole nas, naravno…Da li se naša deca ljute na nas? Ljute se, naravno…Da li se ljubimo i grlimo….da li se svadjamo i vičemo? Da, naravno i volimo se i ljutimo se. Da li se zalažemo za našu decu, da li se odričemo za našu decu? Da, odričemo se i nije nam žao.
Da li naša deca vole one koji tek navraćaju u njihov život a opet, krv su, ne voda? Da…naravno da ih vole. Da li je to tako dobro i u redu? Naravno da jeste i samo tako treba da bude. Da li se oni odriču, troše i umaraju za decu? Ne, naravno…i to tako nije u redu.
Ljubomorna sam. Zašto – zato! Jer za ni malo uloženog truda oni dobijaju mnogo. Nije da je to mnogo onoliko koliko dobijamo i mi ali mislim da je mnogo više od zasluženog. Zašto se mi koji smo tu moramo boriti za njihovu ljubav, dok oni koji tu nisu to dobijaju gratis?
Ljubomorna sam i više me uopšte nije stid. Ljubomorna sam i to priznajem, hrabro dižući glavu i pogled gore. Ponosno – jer sve što primamo mi smo i zavredili!!! Sretno – jer mi nismo samo u prolazu!!!

18 thoughts on “Komšija u prolazu

  1. Da, to je to! Moja klinka je imala tri godine kad su se njeni roditelji razveli. Od tog davnog dana pa naovamo nikada nisam imao problema da je vidim, da bude sa mnom, da ja budem s njom. Medjutim, vreme je tako brzo prošlo da mi se čini da je sve bilo pre sat-dva. Danas je velika, veliko dete, samo za mene, samo za roditelje. Naravno, za klinku sam učinio to što sam bio u stanju, a siguran sam da je to bilo premalo. Ovo sam ti, Sanjice, sve ispričao zbog toga da ti kažem kako te razumem, ali… kasnije će se sve svoditi na to kako je vreme brzo prošlo.

    1. Stevo, verovatno da će tako biti…ti pričaš iz ugla roditelja koji je bio u blizini, bio sastavni deo života. Može li se reći da je učestalost vidjanja dece jednom u minimum šest…maksimum nemam pojma…nedelja na čitavih 36 sati od toga barem 8 spavanja dovoljno?!!! Može li se to smatrati roditeljstvom? Za mene je više roditelj onaj koji krv poklonio nije ali tu je za sve ostalo. Želim uživati u njima, zajedno sa mangupom dok god nam oni to dozvole, a i kasnije…zabraniti mi ne mogu :namig:

  2. Sanjice, zbog toga sam ti i rekao da te razumem. Razlika je što je moje dete već veliko i ne idem ja kod nje, već ona dolazi k meni :pozz: Mislim na šćeru kao moje dete :heart:

  3. Sanjice, nemoj da se nerviraš zbog toga. Pokušaj da gledaš sa vedrije strane – ipak njima treba i otac makar i tih par dana u godini. Znam da te to nervira i da si ti za njih učinila mnogo više, ali pusti ih da budu i sa njim a ne da ga žele. Smatraj da je to dobro za tvoju decu, a to što on priča to je samo njegovoa nečista savest, koju on pokušava da umiri tim rečima…

    1. Hvala ti na lepim rečima breskvice. Naravno da ih pustim i to je zaista tako. On njima takodje treba, kao i njegovi roditelji, baka i deda…Istina je, boli to što ja moram i da podviknem, pa budem babaroga a on to ne mora…pa je on idealan a ja nikakva…ali…to je moje i sretna sam što to imam. Shvatiće oni da smo ih mi, mangup i ja, samo na pravi put izvodili…a šta će osećati prema drugoj strani, za to ta strana mora sama da se bori. Ja ću se truditi da ne odmognem (koliko to uspevam)…Dečaci su sada sretni, jer su tamo i osećaju da su važni i njima, što je jako bitno.

    2. Razumem te Kokice. Ja sam uvek volela više tatu jer nikad nije bio kući, nego mamu koja me je stalno nešto grdila. Onda kad sam odrasla shvatila sam neke stvari, a tako će i tvoji klinci da uvide… Decu ne možeš prevariti sve i da hoćeš. Sad im je važno da ih niko ne odbacuje, i dobro je da odu i tamo. Sve najbolje tebi i tvojim dečacima

      1. Breskvice, hvala ti. Ima smisla to što kažeš, no, narašće i ovi dečaci pa će razumeti. Do tad, mi ćemo nastaviti ovim tempom, pa valjda će to sve na dobro izaći :good:

  4. Sanja draga, ja te sigurno jako dobro razumem. Mada, moguće je da bih i ja volela da sam bar malo ljubomorna na te komšije, jer otac moje dece a takodje i jedina baba koju imaju, ne gledaju i ne pozivaju svoju decu, odnosno unučiće čak ni na skromno vidjenje. A o čestitanjima, da i ne govorim. Baka nije videla njenu mladju unuku ima petnaest godina, a živi u komšiluku, dok je stariju vidjala u radnji, dok je radila sa tatom.

    To svakako nije u redu ali je u redu, da baš na ovaj dan kažem, IMA BOGA KOJI TO SVE VIDI I ODREAGOVAĆE JEDANPUT, MOŽDA JE SPOR, ALI DOSTIŽAN. Kako deci objasniti zašto ih tata ne zove i ne gleda, a babu su, odavno, otpisale. Sram da ih bude!

    Tako da, eto, to što ti osećaš je u stvari : krivo ti je po malo što ih deca vole a oni za njih baš nista ne urade. Ne zapitaju se treba li im nešto, nego ih samo pozovu za vikend, kad se njima ćefne, iscmaču ih tamo „nadime cigarama“ i vrate kući! E, da nije Badnje veče, sad bih najradije odvalila jednu „sočnu“ psovku!

    Draga moja, želim ti sve najlepše za Božić i drži se. Neću ti reći „nemoj da ti je krivo“, jer ne vredi. Ostani takva kakva jesi, voli do neba svoju decu, ljubi ih i grli! :namig:

    1. Šta da kažem, kad je sve kako si ti napisala. Ne razumem ni tvog bivšeg, ni babu…ali oni su na gubitku, mada je sigurno da bi i tvojoj deci više prijalo da je sve normalno i da imaju u svojim životima i njih. Hvala ti na lepim željama, radujem se da su tamo, oni su zadovoljni ali je meni malo :negative: no, doće kući pa ćemo nastaviti gde smo stali :good:

  5. Prvih godina mi je bilo jako žao dece zbog babe, a otac se još i javljao, koliko – toliko. Razlog je taj što je pričala mojim prijateljima koje je i ona poznavala KAKO JA NE DAM DECI DA IDU KOD NJE, što je bil notorna laž, odnosno, pokušavala je sebe nekako da opravda. Nema tu opravdanja. Verovatno će se javiti na samrti da joj dodju da se izvine za nemar!
    Eto, svi su u gobitku, na žalost, ali se tu ništa ne može vratiti! 🙂

  6. Sanjočka :bravo: Idemo dalje a njih ko j…, kada su malo :irre: i :doh:, ima vremena, svi će oni :suze: i :neeeee: i :frka: , ali biće kasno! A ja ću da im pomognem da prebrode to sve lakše ovako :maul:, čisto da se ne muče! A može i ovako :plez: , pa ću onda da sednem :kafa: , pa na blog :mail: i sve vam ispričam, kako je bilo! Njima još i ovo :kul: a tebi i Mangupu :heart: i :good: za sve što činite za dečicu!

  7. Ti si ljubomorna sada sa punim pravom na to.Kasnije ćeš biti samo ponosna i srećna jer si od dece stvorila ljude koji će usrećiti nečije dete.Onaj koji je sada „voljen“ a u prolazu je, postaće samo prolaznik kojeg će vreme izbledeti do granice koju je sam odabrao…On neće moći biti čak ni ljubomoran, jer mu niko neće dati pravo da to bude….Neće mu to pravo dati oni koje naziva svojom decom…Zato ga zapravo počni žaliti.On je na gubitku.

    1. Nadam se da ćeš biti u pravu i da ćemo ih uspeti izvesti na pravi put. To bi mi bilo dovoljno. Pravi put bi ujedno značio i da deca shvate koliko smo se mi koji smo bili tu trudili za njih i koliko ćemo uvek biti tu uz njih :heart: Hvala ti!

Leave a Reply to SanjaKokica Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.