Dok ludilo razmišljanja ne prodje…

Malo sam zastala, uhvatila sebe kako razmišljam (da…i to se dešava…) zašto u stvari pišem. Čemu? Kome? Dragim posetiocima koji navrate da pogledaju kakvih novosti ima na našim stranama, koji odvoje vreme da pročitaju po koji nažvrljani red? Nepoznatim ljudima koji, da li ciljano ili sasvim slučajno budu dovedeni guglovom putanjom pravo do nas? Poznanicima koji znaju da nešto piskaramo pa to usput i podelimo sa svetom? Familiji, koja ponekada odatle sazna šta se sa nama ili pak u nama dešava? Sebi? Svojoj duši, svome budućem sećanju?
Uspomene na dlanuIstina? Poslednja stavka. Mislim da me je moje neobično ponašanje u vidu razmišljanja dovelo upravo do tog zaključka. Ne brinem se…brzo će proći,…sešću u neki izolovani ćošak i čekati da napad prodje. A proći će…ne drži to mene dugo. Ne brinem se…barem za to ne.
Razmišljanje – nerazmišljanje. Jurnjava i brzi život vode me (pričaću isključivo u svoje ime, jer čini mi se, ja reagujem na taj način) u zaborav. Ne stignem ni upamtiti ono čega želim da se sećam. Jer to čega želim da se sećam proleti kao tren, a ono čega ne želim, uporno dolazi kao dosadni predsednik kućnog saveta na prag mojih uspomena,  dosadjujući svojim ružnim nametanjem i upornim podsećanjem na postojanje istog. Troši moje dragoceno vreme. Vreme za koje postoji nebrojeno mnogo načina da se pametnije utroši. I šta je uopšte pametno utrošeno vreme? Da li je ovo piskaranje gubljenje vremena? Da li je važan broj onih koji će to pročitati? Važno li je da li će se to nekome dopasti?
Naravno da jeste. Jer da nije, zadržala bih to ili u svojoj glavi u kojoj zaista postoji dovoljno slobodnog prostora ili pak u računaru, gde već, moram priznati, polako nastaje problem u vidu skučenog prostora. Za hvalu ili ne, moja glava ostavlja više onih slobodnih gigabajtova nego računar. Što – varate se, nije rezultat mog velikog kapaciteta, nego neracionalno iskorištenog prostora, koji ostavlja rupe na sve strane. Ko razume, shvatio je.  Dakle, važno je. Ali nije dovoljno. Toliko sam naučila da je kvalitetno samo ono što se od srca radi, ono u šta čovek ukleše i svoju dušu, svoje emocije, svoja razmišljanja, deo sebe, deo svoga srca. Meni je važno. Izuzetno važno. Važno mi je jer sam u redove na ovim stranicama ostavila minute i sate svoga razmišljanja, svoje tuge i svoje sreće. Ostavila sam uspomene kojih već sada ne stižem da se sećam. Ostavila sam uspomene koje već sada želim da živim i čitajući ih, ponovo oživim. Ostavila sam ih da me podsete da i posle kiše sunce sija. I…shvativši to, shvatila sam i to da ni jedan minut potrošen za kuckanje ovih redova, ma koliko ponekada mislila da je mogao biti korisniji, nije skup, nije potcenjen, nije uludo potrošen. Svaki je utrošen upravo onako kako je trebao biti. Jer to sam ja, svaki red koji napišem. Da li me to čini tužnom, sretnom, nervoznom, zjalavom, odgovornom ili neodgovornom osobom, lošom ili dobrom majkom, zanimljivim ili dosadnim drugom za živeti sa, tu sam, u svakom od njih  i dok god plaćamo hosting biću tu…da se podsetim na ono čega nisam stigla da se sećam. A posle…ostaće tekstovi, daleko od sveta ali i dalje blizu moga srca, da kao verni saputnik podele sa nama, sve ono što je bilo, što jeste i što želimo da sačuvamo.

16 thoughts on “Dok ludilo razmišljanja ne prodje…

  1. Znaš kako je to… kada budeš imala puno vremena biće ti dosadno :scratch: Dakle, treba se radovati vremenu kojeg nikada nemamo dovoljno 🙂 Kad ga budeš imala previše nećeš znati šta s njime, bez obzira što sada misliš da bi ga mogla provesti na milion načina :pozz:

  2. „…Ostavila sam ih da me podsete da i posle kiše sunce sija…. I… da ni jedan minut potrošen za kuckanje ovih redova, ma koliko ponekada mislila da je mogao biti korisniji, nije skup, nije potcenjen, nije uludo potrošen.“

    Kokice, lep zaključak i super post :good:
    Vidiš, ja o tome nikad nisam razmišljala, a baš bih volela da dodjem do istog zaključka kao ti… ali baš i ne dolazim… :frka:

  3. Drago mi je što si ovo izbacila iz sebe jer te je nekako, čini mi se, mučilo. Lepo i iskreno rečeno.
    A sto se vremena tiče, uvek će nam nedostajati „još samo malo“, tako da, to nam je što nam je. A kada ga budemo imali „previše“, onda nam, očigledno neće biti važan ni život! Sve do tada, uzivajmo zajedno, na blogovima, deleći i dobro i zlo! Poljubac od mene! :kafa:

  4. Dudo, nije to mene jako mučilo, samo svaki dan postavljam sebi pitanje…pa ono, hajde da podelim sa vama kao što i sve drugo nesebično delim :namig: :kafa:

  5. Sanja, čupam kose jer ja pišem samo kad me „djavo tera“ :irre:
    Da bolje objasnim, uhvati me nešto da moram da kažem nekome…e, tad.
    Inače nemam volje :whistle:

  6. Dobre i pametne misli.
    Duša široka pa se iz nje preliva i na ovaj prostor.. Svi mi ovde sa svojim mislima prepleteni smo u jedno veliko klupko impresija, a to je ono što je meni razlog za pisanje na ovom prostoru..
    Lepo si ovo napisala Sanja )))))

    1. Otprilike se razumemo, Veco. Važno je u svakom slučaju da prvo pišemo za sebe, pa potom, ko god pročita, svačije se mišljenje ceni i tera na dalje razmišljanje :mail:

Leave a Reply to Sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.