Oni koji su nas ispratili na put

Photo by Igor Marinović - 44 years together. Happy anniversary!
Photo by Igor Marinović

Najzad. Jedan roditelj nakon predugih dva meseca neopravdanih izostanaka odlučuje da se pojavi na času prisustva u životu dva dečaka. Ne mogu reći da je samim time prisutan i na času vaspitanja, jer za to ne bih rekla da je dovoljno odvojiti pet – do šest dana boravka sa njima u istoj prostoriji, istom dvorištu i hvala bogu, u istom gradu. Za taj čas, koji bi trebao da igra jedan od važnijih momenata u konačnom uspehu jednog roditelja, dakle, definitivno treba da ulazi u prosek kao ključna ocena, potrebno je konstatno prisustvo, svaki čas – prisutan.
Nema opravdanog, nema neopravdanog. Nema tolerisanja. Nema popuštanja. Nema opraštanja. Nema ispravke na kraju godine. Nema!!! Jer kraj godine ne postoji. Nije to škola osnovnog obrazovanja, nije to škola srednjeg obrazovanja. Nije to fakultet. Nije to prikupljanje slova sa tačkom ispred imena. To je obična, jednostavna, osnovna škola života. To je škola koja nas ništa ne uči. Ne uči nas slova. Ne uči nas brojeve. Ne uči nas tablicu množenja, niti rešavanje jednačina. Ne uči nas ništa.
Ona nas vodi. Kao pas slepca da predje put, kao unuka baku koja se teško kreće, kao mačka što nosi mače u ustima, kao što reka nosi brod, kao što ptica hrani svoje ptiće, kao što….kao što se svet okreće, kao što sunce u jutra izlazi, u sumrak zalazi, tu je….i nikada je ne završavamo. Nikada diplomu ne dobijamo. Nikada jedinice. Nikada petice. A uvek je osetimo.
Kroz dah deteta kraj svog obraza, kroz poljubac na obrazu, kroz suzu na drugom…Kroz osmeh, kroz odjek života u kući. Kroz pitanja, kroz odgovore. Kroz zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Kroz vreme provedeno zajedno, kroz propušteno vreme, izgubljene momente koje smo mogli, a nismo imali. Svaki izgubljeni dan, svaki prokockani momenat sreće uz drago, malo, voljeno biće. Svako ne, svaka grdnja, svako da i pruženi poklon….škola koja je uz nas. Škola koja ne nagradjuje. Škola koju završavamo u svojim srcima, svojim delima, svojoj duši. Škola koja ne nosi niti jedan bod, a ipak nosi sve. Škola bez koje smo nevredni.
Jedan roditelj – van života svoga deteta…Niti jedan red o tome. Svaki bi bio izgubljen.
Roditelji. Naši, jedini pravi oni koji su uz nas. Kada im noću ne damo da se odmore. Kada im danju ne damo da se odmore. Roditelji. Kada shvate da uz odmor nisu ispunjeni. Kada shvate da tišina toliko željena pravi neizmernu buku. Roditelji. Kada su uz nas dok padamo učeći da hodamo. Kada su uz nas kada padamo i ustajemo. Roditelji. Kada su tu da nam pruže ruku, da nas podignu. Kada su tu da nas povuku na zemlju kada poletimo. Roditelji. Kada su tu i kada nisu tu. Kada su tu i više nego što želimo da su tu. Roditelji. Kada najzad shvatimo da su uvek tu upravo onoliko koliko treba da su tu. Kada shvatimo da bez njih kao da i mi nismo tu. Roditelji. Deca. Nit koju niko od nas ne bi smeo da ispusti. Jednom izgubljena nit – veoma teško ponovo uhvaćena nit.
Dragi roditelji bez kojih ne znam da li bih i dalje hodala pravim stazama života ili bih jednostavno bila izgubljena u šumi patnje i bola silom i bez smisla proživljenih. Dragi roditelji bez kojih ne bih gledala u svaki novi dan, nego u svaki prethodni dan. Dragi roditelji bez kojih bih se budila sa mišlju zašto li sam se opet probudila, a ne sa mišlju hvala na svakom novom ugledanom jutru. Dragi roditelji koji nas nisu vajali kao loše kopije, nego su dozvolili da se formiramo u svom sazrevanju upravo onako, kako je to život od nas tražio. Dragi roditelji…

5 thoughts on “Oni koji su nas ispratili na put

  1. Da, i s’ jednima i sa drugima puna kuća; kad nema jednih ili drugih svaka kuća je prazna… sve dok se ne vrate; ali kad jedni odu zanavek teško da se kuća ponovo napuni…

  2. Na žalost, tako je. Ali valjda je to deo života koji nas još više uči da ono što nam ostaje cenimo jer ne znamo dokle ćemo to nešto imati.

  3. Da li se taj roditelj koji se posle dva meseca odsustva posveti svojim dečecama ili roditelj devojčice koji ima toliko obaveza da je ni telefonom ne pozove, ikada zapitaju koliko propuštaju?

  4. Žao mi je što vidim da delimo i ovo iskustvo. Ne znam…ne razumem ih. Za dve nedelje se spremam na sud, pošto ih je isti otac (mora njih, jer njima plaća) tužio da mu bila manja alimentacija. Ne znam,…ponovo i ne razumem! Nije roditeljstvo napraviti dete, često je veći roditelj onaj ko brine o deci, a da nije njegov spermić ni uleteo u ono jajašce iz kojeg je naraslo dete za devet meseci. Izem li ga…to je valjda bio najlakši deo. Ne znam….i dalje, nemam pojma!!! Razmišljaće o tome (možda) kada shvate da im je život prošao u njihovom sebičluku i razmišljanju o sebi samima. Nama ostaje da uživamo u deci, u svakom momentu koji nam je dat da budemo deo njihovih života, da uživamo u svakoj njihovoj sreći ili plačemo uz svaku njihovu nevolju. A oni, pa serem im se (da izvineš) na tom nemanju vremena….više su uplašeni, jer nemaju pojma šta bi sa decom, ne znaju ni šta ih pitati, jer…ni ne znaju ništa o njima. Laž…jedna za drugom. Žalosno je jedino, što su ti udaljeni – nazovi roditelji…obično ideali deci, valjda zato što su uvek – nedostupni…Teši me to, da ćemo mi napraviti od njih ljude i briga me za one koji gube najviše od života – gube svoju decu ni ne znavši to…

Leave a Reply to Sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.