Dečurlijica i kompjuteri, dati ili nedati?

E…klinci…slušajte ovako, ukucaću vam šifru, ali ne smete da se posvadjate oko računara, jer ako,…onda…znate već, nema više računara za danas. Standardna rečenica, čim dobijem pitanje od dece da li mogu na računar. Doduše, nikako da im objasnim da se na računar baš i ne ide, može se eventualno uključiti i koristiti sa svim svojim prednostima i onim suprotnim. Sad je li suprotno odmah i mana ili ne, to je pitanje, koje, ne baš da nas muči, ali postavimo sebi, nama, vama….po koji put.
Da sad ne bih terala onu lokomotivu na paru, čija je destinacija „Bilonekadićgrad“…hajde da vidimo ovako, u današnjem, našem vremenu (jer i ovo je naše, a ne samo ono što je bilo kada smo bili mali) šta je to sa tim računarima i decom.
Ja pojma nemam je li to zdravo ili nije, da li je dobro ili nije, pa…nazirem odgovor, ali još nisam sigurna, da li ćemo dati deci da ga koriste, naravno da hoćemo, u ograničenim količinama.
Sad po logici stvari sledi pitanje, šta su to ograničene količine? Trebalo bi poći od nas samih, imamo li ih? Imamo, ali što se mene tiče, samo zato što sam stalno u nekom nadanju da će od sutra dan da traje barem 30h, da bih zadovoljila sve svoje želje za ispuniti i ovako ispunjen dan.  Deca i racunariTreba li im dozvoliti da mnogo bulje u taj ekran zvani monitor, i da lupaju nemilice po ceo dan po tastaturi? A šta ja sada radim, nego lupam po tastaturi, što na poslu, što kod kuće, a ne deluje mi da ću od toga sutra da se razbolim. Naprotiv, otkrivam neke momente o sebi, o drugima, o svetu, gradu, o stvarima koje ni ne znam da postoje. Šta je loše u tome? U tome – ništa. Šta je loše u igricama? Ništa, deca se ludo zabavljaju, treniraju malo prstiće, ruke, noge, pa kada se malo jače užive, treniraju i celo telo. Možda malo uključe i logiku, pa takmičarski duh, pa pomalo nauče engleski, a sve u svemu, osnove korišćenja računara, pa se onda nauče svadjati oko računara, prvo ko će igrati, pa onda ko neće igrati, pa ko će sa kime igrati, pa ko će prvi igrati. Pa onda, zahtevi mladjeg prema starijem, hajde predji mi ovo, predji mi ono, pa se stariji prihvati posla prilično ozbiljno shvativši svoju obavezu, pa se onda mladji buni, jer on nije igrao, pa im ponestane smajlija kojima plaćaju svakih pola sata korišćenja (trenutno su smajliji na velikom raspustu, bojim se da ćemo morati prekinuti raspust za njih), pa onda dodje do varnica medju braćom, pa onda upada mama i rešava nastalu situaciju.
Šutni me dole rešava sve probleme!
Onda počinju suze u obilnim količinama da liju preko obraza, urotivši se do tada zavadjena braća protiv surove mame, koja im je oduzela zabavu…i tako u krug.
Da li je dobro, dakle, dozvoliti deci da se zabavljaju sa računarom? Mislim da jeste, i dalje, u ograničenim količinama, da ponovim. Jeste istina da su se deca u Bilonekadićgradu drugačije igrala, jeste da im je verovatno detinjstvo bilo ispunjenije blatom i peskom, veranjem po voćkama u tudjim voćnjacima, igranjem na ulici, igračkama od kukurozovine i krpenjačama od starih čarapa…..Svako vreme ima svoju draž.
Nekako mislim, drugačija su vremena došla. Ljudi će reći…ni današnja deca nisu kao što su nekada bila. Pa, možda i nisu, ali nisu se ona sama načinila ovakvima kakva jesu, njihov život, njihov način odrastanja, njihovo razmišljanje i nerazmišljanje načinili su današnji uslovi u kojima žive, uslovi koje smo im mi, a i neke ranije generacije obezbedili. Takodje, rekli bi u narodu „iskali ste, na te“ što bi značilo – tražili ste, dobili ste.
Sada su naša deca naprednija u tehnici od nekadašnje dece, sada naša deca zaostaju za drugom decom ako nemaju računar u svojoj sobi. Uskoro će i moj sin saznati za fejsbuk i ostale socijalne mreže, lepo po Vuku kazano…uskoro će poželeti i on da otvori sebi nalog na istom tom FB-u…da li ću mu dati? E… to ćemo još razmisliti. To već zadire u malo ozbiljniju problematiku, povezanu sa internetom i kako se od njega zaštititi? Kako iskoristiti sve dobrobiti koje donosi, (jer premalo je reći da se mnogo toga odatle može naučiti),  a pri tome zaštititi dete?
Znači, da nam to vreme, vreme druženja preko četa,  pre vremena ne bi stiglo, Mangup se potrudio da zezne tog Interneta i da mu ograniči druženje sa decom. Stavio je programče koje bi trebalo da pripomogne u tom poduhvatu. Za sada deluje sasvim ok, čim ukucaju nešto sumnjivog sadržaja ili što bi vodilo četovanju ili slično, deca dobijaju poruku tipa „Deco, ta je strana zabranjena za vas“. Tog li zbuna kada ugledaju taj tekst! Ali, radi radnju.
Postigli smo to, da mogu da se igraju, mogu da posećuju internet, da pronalaze nove šeme za origami, da boje bojanke na netu, da igraju male i jednostavne igrice, takodje, na netu.
Ne znam, ja bih ipak glasala za računar, jer sada, danas, svima nam je potreban, sad, ne bih koristila tako velike reči kao neophodan, ali istina je da je sa njim lakše i jednostavnije. Ja eto…ni Mangupa ne bih upoznala da mi ne bi interneta.

11 thoughts on “Dečurlijica i kompjuteri, dati ili nedati?

  1. Da, da ima milion pitanja a malo pravih odgovora. Ja glasam za klince! Mislim da je za komp. Pre mesec dana kod burazera bilo nekih problema na računaru, ja bio tamo al’ pojma nemam u čemu je caka. Stigla njegova unuka na jesen će u TREĆI, cap cap cap, dok smo digli poglede problem je nestao. U ovome jeste razlika izmedju njih (dece) i nas kobajagi odraslih. Ova tehnologija nije naša već njihova

  2. hahaha, mogu misliti kako ste se osećali!!! Coool, super je mala, istina, brzo će nas zaobići i rugaće nam se kao možda neki od nas svojim roditeljima (moram priznati da mi je jako drago da se sprdam sa mamom da je najbolji metod za isključiti tehniku – isčupati drot – iliti žicu iz struje!)

  3. Ja navijam za klince. Naravno da ih treba zaštititi od nekih stvari sa neta, ali ih treba i naučiti da ga koriste. Postoje načini da im ne dozvolimo posetu određenim sajtovima, tako da i taj problem možemo da rešimo.

  4. Grande, Mangup nam malo švrlja okolo , pa ne stigne odgovarati…tu sam ja, da čuvam stražu

    Čarolija, drago mi je da još neko misli tako, sve nešto okolo napadaju računar, kako kvari decu,…pa i kradja jabuka iz tudjeg voćnjaka mogla je napraviti lopove od dece, jednako koliko možda pucačka igra nasilnike od njih. Stvar je, verovatno, u vaspitavanju i objašnjenju koje uz odredjene igrice ide. Nekada su se igrali rata po ulicama, sada to rade na ekranu. Više volim neke igrice tipa Madagaskar, a na sreću, moja deca vole i to

  5. Nema dileme da bez racunara danas nema zivota, zato ne treba dovoditi u pitanje uopste da li deci treba dozvoliti da koriste internet ili n… S druge stran opreza nikada dosta, jer nikada se ne zna ko je sa druge strane ekrana..

  6. Vrlo poucan tekst, svaka cast. Ja bih samo dodao da roditelji treba da naprave prave navike kod dece u vezi racunara. Deca nesmeju shvatiti racunar iskljucivo kao sredstvo za igru i razonodu vec vise kao sredstvo za obaveze, poso, i slicnih vaznih stvari. Tako ce deca pravilno shvatiti sve mogucnosti racunara i zasta on u stvari i najvise koristi.

Leave a Reply to sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.