Moglo bi i gore biti

Jeste,…priznajem…zvuči prilično patetično. Ne zamerite, ali u klasi je sa onim „ko tebe kamenom, ti njega hlebom“. Ponovo kažem, nadam se da mi niko neće uzeti za zlo, nije nikakvo skrnavljenje, ili šta bi već neko mogao izvući iz konteksta, isčupati iz reči, pogrešno protumačiti ili…već kako, šta, ali zaista…
PanikaUhvatim se tako da mi stomak nešto neobično (u stvari, kada malo bolje razmislim, to mu je postalo uobičajeno) radi, sve zavrće, pa obrće, pa se skuplja, hoće ceo u želudac da mi se uvuče, a ovaj se bori, ne da, jede sam sebe…Pa onda stanem, ako stignem da stanem, ali nije ni da ne stignem, nego nešto sve…ne dam sebi da stanem, pa kada na kraju stvarno stanem, uhvatim se da nisam sigurna zašto se to sve tako zavrće. Dakle, da se saberem i razmislim, dam sebi neki valjani razlog za tu pojavu, da joj sada već damo ime, nervozu, pa da makar znam zašto ću uskoro sama sebi da serviram obrok od živaca na tanjiru.
Sve je počelo (nije tako strašno, to ja sad malo pumpam, opravdavam se nešto sama sebi…) u neka davna vremena, kada sam ja bila mala. Uf, ovo tek ne vodi dobrim putem…Šta sam htela reći…? Mislim da je problematika u današnjem vremenu, današnjoj deci, današnjim roditeljima (kao da nisam deo ove klase), današnjim navikama, što roditelja, što dece, današnjim i nekadašnjim – razlikama. Najveći je problem (daleko bilo da je zaista problem) što se mom mladjem sinu bliži rodjendan i ja sam sada kao prava, staložena mama u blago rečeno, panici! Zašto?!!! Zato.
Nekada smo na taj čuveni dan proslavljanja jubilarnog obrtanja godine od dana kada smo ko više, ko manje namučili svog ženskog roditelja, u to ime poneli kesicu, dve, tri bombona u školu (o vrtiću nema ni govora…) i sve super, svi zadovoljni, svi sretni. Nekada smo, potom, odabrane drugove i drugarice (u ovom kontekstu još uvek postoje) lepo upitali (usmeno, nije bio potreban pismeni poziv sa sve telefonskim brojem roditelja u svrhu nemam pojma čega jer ga nikada nisam upotrebila – nazovite me sada divljakušom) da li će nam doći na rodjendan taj i taj dan, u toliko i toliko sati. Pa su oni lepo pitali svoje roditelje, preneli nam, opet usmeno, odgovor, pa sada, ako ih nešto nije sprečilo, pojavili se na kućnoj varijanti zabave. Nisu bili svi, ali se ni ostatak razreda nije ljutio, jer, podrazumeva se da se nisi sa svakim podjednako družio, a jednako tako nije baš da smo se mogli nagurati sve odeljenski pa možda i na čelu sa učiteljicom, u jednu sobu. Pa onda da vidiš, jedna boca, okreneš je, pa sve u krug, pa da vidimo, ko je masna fota. Pa onda glave jedno drugom u guz..e, pa skok jedan na drugog, dok ne popadamo, pa ko je onda glavna faca, pobednik.
E sada, zaista ne volim ni da čujem, a ni da kažem, ali eto, intenzivno i jako mnogo, zaista puno se opirući, moram da priznam da mi prosto na vrhu jezika stoji rečenica „ni rodjendani nisu više kao što su nekada bili“. Znam da zvuči babasto, i znam da nije u redu, ali to je jače od mene.
Sada se rodjendani slave za čitavo obdanište, za ceo razred, za što više dece…Naravno, uzme se mobilni telefon, pa se iz imenika pozovu sve po redu igraonice, brojevi koje smo pažljivo sakupljali poučeni iskustvom ostalih roditelja, pa se onda raspita za usluge, kakve koja, ista, igraonica nudi. Pa zatim raspitivanje o obučenom osoblju koje se bavi decom u zakazanih dva – a gde se posreći, bogami i tri sata ludovanja. Pa u kojoj kakve igračke imaju, pa ima li mesta i za roditelje, te da li kuvaju i kafu, ili moraju sami roditelji koji se reskiraju da svom detetu pruže nezaboravan provod (čitaj – ne usudjuju se napraviti rodjendan kod kuće, čine tu uslugu sami sebi, ko zna šta će se razbiti, proliti, pa galama, pa obaveze, pa spremanje…to niko nije napomenuo pre nego što su mališani došli na svet)…I onda, koja ima plastične tanjire i čaše, u koju moraš poneti kartonske…koja ima dvorište, koja nema…
I…kada se najzad postigne sporazum, i potvrdi usmeni dogovor izmedju dve stranke, halapljivog zakupodavca igraonice (kao jako voli decu…) i roditelja za svaku pohvalu (raduje se da neće morati trpeti to kod kuće…), onda nastupa opšta hajka da sve bude kako valja. Priprema se garderoba, organizuje se prevoz po potrebi, očekuje se što veći odaziv dece, kako bi se povratio deo uloženih para (ovo već podseća na svadbu), pa onda, iz očiju roditelja koji treba svoju decu da pošalju na isti taj rodjendan, da li je dete – slavljenik bilo na deteta – gosta rodjendanu, ili nije, pa u skladu sa time i odluka da li će se gore pomenutom, detetu – slavljeniku ukazati čast da bude njegov gost. I onda zabrinutost roditelja da li će mu dete biti sretno primljenim poklonima, pa da li će iz dobrog ugla oduvati (ne baš oduvati, dovoljno je ugasiti) svećicu…
Jaooooo, hvata me panika!!!! Od svega gore napisanog, kod nas su za sada rešene samo pozivnice koje će biti odnete u školicu (vrtić). I da….obavljen je detaljan razgovor sa detetom koje puni sedam godina o valjanim razlozima (pokušali smo ga ubediti, sad da li je uspelo…čini mi se da je progutao…) zašto se njegov rodjendan ne može održati u igraonici. Dakle, sada ovo vodi do zaključka da je sve gore napisano izazvano zlobom jedne očajne mame i zavišću što to ne može da pruži detetu…Neka misli ko šta hoće, ali meni takve navike nisu više normalne i odbijam da budem deo istih (priznajem, odlučujući glas donele su finansije)!
Hrabro se upustismo u avanturu zvanu „rodjendan za dvadeset na pedeset kvadrata sa terasom u letnje doba“. Pa šta se desi da se desi….
E sad, kakve ovo veze ima sa naslovom, pa ima, moglo bi uvek biti i gore, ovo i nije zaista nevolja, zar ne?

10 thoughts on “Moglo bi i gore biti

  1. Nevolja? I jeste i nije. Prevazići se može, ili se ne može? Pitanje iz vremena iskonskih, a pravog odgovora nema. Proslava rodjendana ovih malih, mladih bića, čini mi se, i nadalje biće bolest dečja, nešto neizlečivo, nešto što je samo po sebi dovoljno lepo i plemenito u tolikoj meri da pažljivi roditelj ne bi smeo „tasirati“ ko zna koje mogućnosti obeležavanja jednog praznika zbog brige ili taštine. Jedno je mogućnost a drugo su prilike, klinac ili klinka svakako će doživeti ono prvo. Glede toga, ajmo im pružiti ono moguće, a ovakve il onakve prilike čekaju nas već iduće godine.

  2. Da je nevolja, zaista i nije, samo je to sto čovek želi pružiti im sebe, a ponekada i to ne može. Jeste da mogućnosti odredjuju same dogadjaje, (pride ja zaista mislim da je sve malo prenaduvano sa načinom proslave rodjendana…)ali strah iz silne želje da dete bude sretno mora da postoji. To uslovljava nevolju. Sve to na stranu, nadam se da će nam subota proći što sretnije i da ćemo na kraju dana videti osmeh na licu maloga 🙂

  3. Dakle, neki nam Rusi okupiraše ovaj post. Ako je iko i mislio više ostavljati komentar na ovaj članak, neka ga baci bilo gde drugde, ja sad stavljam zabranu komentara na „Moglo bi i gore biti“. Mislim da smo sakupili nekih 20-tak neželjenih komentara sa ovog posta…pa ono…dosadilo nam da ih uklanjamo…da vidim gde će se sada zakačiti

    1. Nema ni veze, ovog vikenda nastupa starijem sinu rodjendan, rekoh, pozovi one najbliže i slavimo u stanu. Dosta mi je rodjusa po igraonicama, zadnji put kada je bio, pokačio se sa nekim dečacima (koje inače bije lop glas) pa sve završilo plačući. To je kada se masovno zove, radi što više poklona i povraća mi se od toga, izvinjavam se na ovako grubim rečima, ali zaista…plus, ta mamica, čija je devojčica slavila, nije se udostojila ni da se pozdravi redovno sa mnom. Fujjj, ne volim takve ljude i jednostavno žalim što se ikada počelo slaviti na ovaj način…

  4. Sreća pa živim u kući…I sreća pa imam prostor u prizemlju koji koji koristim samo za proslave dečijih rođendana,moje i kumine dece :heart: .
    U tu svrhu smo kupili 20 školskih stolica i napravili dva veća stola.Tu je i neki stari lap top povezan sa pojačalom i zvučnicima koji su takođe skupljali prašinu.Pred rođendane se ceo prostor okiti morem balona i onim zastavicama i bude super.
    Ono što smo uložili u prostor,vratili smo time što smo izbegli igraonice-što bi bilo oko 50 evrića X 3 na godišnjem nivou.
    Sin je porastao i opametio se,pa rođendan proslavi kao sav normalan svet,ali me ubiše ovi malci.Da nemam uslove,verovatno ne bih ni slavila tako kako sada slavim…masovno :wacko:

    1. Vama svaka čast što ste odvojili para i uredili prostor. Nama je u naših 50 kvadrata stana malo teže, ali i onda nemam nameru više davati upravo toliko koliko kažeš za igraonicu…radije bih to odvojihla detetu za poklon…To je više bezobrazluk. A nisam pristalica rodjendana da bi se dobilo što više poklona :irre: Inače, dopada mi se što u poklon šalješ knjigu sa posvetom :pozz: to je nešto što nikada ne izlazi iz mode. Ne kontam što ja nikada nisam to poslala deci za rodjendan? Sitotica, nije mi palo na pamet :irre: :irre: :irre:

Leave a Reply to grande Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.