Besplatni udžbenici za djake prvake

knjige1Bilo jednom, nekada davno, sad neki bi rekli…na Divljem Zapadu. Nije to bio Divlji Zapad, bila je to neka država koje više nema. Sad, da ne ulazimo u detalje i političke rasprave u koje se apsolutno ne razumem, suština je da je nekima žao što je više nema i od blata bi je pravili, a drugi se raduju novonastaloj situaciji, koja, nije da je baš i sasvim jasna.
Dakle, u toj nekoj državi, koje više nema, jednako se išlo u školu i jednako je školovanje bilo „besplatno“. Sad, šta vas briga šta ko smatra besplatnim. Uglavnom, u toj nekadašnjoj školi, sećam se, a verujem i drugi će podeliti sećanja sa mnom, imali smo udžbenike, a bogami i sveske, učiteljice i učitelje, mali i veliki odmor, nastavnike i nastavnice, a ko je dalje dogurao, bogami i profesore. Imali smo ukore, imali smo petice, nagrade i već sve po zaslugama. Znači, imali smo sve što i deca danas imaju.
I kako to, sada, kada se osvrnemo i pogledamo u tu istu školu, nakon izvesnog broja godina, više ne umemo da je prepoznamo? Nije da se ona nešto naročito naružila spolja, naprotiv, bilo je tu raznih donacija i uredjivanja, nabavke opreme za kabinete, što mi ni sanjati nismo mogli, doterivanja bašti i tako redom. Ali, nešto se ipak desilo.
Ne želim dirati učitelje i i ostalo nastavno osoblje. Naprotiv, ma koliko ih neki grdili i bili nezadovoljni, ja (kao majka desetogodišnjaka sa namerom da uredno završi treći razred osnovne škole, i sedmogodišnjaka koji još ne zna šta ga u septembru čeka (prvi razred, barem to je sigurno)) mogu reći da sam naišla na izuzetno susretljive prosvetne radnike, psihologe, pedagoge. Ali, to naravno nije priča koju bih želela utisnuti u jedan pasos, jer zaslužuje mnogo više, upravo radi njihovog uloženog truda, razumevanja i angažovanja.
Ono što mene u ovom periodu iznenadjuje, i nemojte me osuditi, ono što ne razumem, jesu udžbenici.
Dakle, kada smo mi išli u školu (da napomenem, tada sam se ježila kada čujem ovu rečenicu i na onu koja ide iza toga, videćeš ti kada dodješ u ove godine…) ako me memorija moja ne izdaje (valjda je još upotrebljiva nakon 32 godine), svi smo imali iste udžbenike. Ne mislim, naravno, samo u okviru razreda. Mislim barem na široj teritoriji kao n.pr. barem u opštinama, da ne kažem pokrajinama i republikama.
U današnje vreme, situacija je malo drugačija, što naravno, ne mora uvek značiti i lošija. Postoji mnogo veći broj izdavača, veći izbor knjiga, različiti pogledi na to kako će deci dolazak u školu pasti lakše, a učenje jednostavnije i razumljivije. Primenjuju se tu i različite metode predavanja, za neke se pokazalo uspešnije, a od nekih se odustalo, jer…ipak, škola nije igra, pa se ipak ne može kroz igru i učiti, sa čime se ja slažem. Obaveze se moraju prihvatiti i odgovornosti naučiti. Odabir udžbenika prepušten je slobodnoj proceni učitelja, naravno, uz dogovor sa ostalim učiteljima unutar škole, konsultacije i ostalo što već dovodi do pravog izbora.
Takav način školovanja ja pozdravljam, jer moram priznati da su udžbenici mnogo zanimljiviji (gledano iz ugla nekoga ko je završio školu, verujem, djacima, ni jedan, uz sav trud učitelja, ne može da bude dovoljno zanimljiv), mnogo kvalitetniji i oku lepši, nego što su bili tada, kada si pokušao gumicom izbrisati svoju žvrljotinu sa knjige, a završio sa intenzivnim cepanjem knjige na tom istom mestu.
Medjutim, sada se tu ubacuje, država nam naša velikodušna, sa idejom da svi djaci prvaci dobiju besplatne udžbenike. Nema šta, gest izuzetan, novčana sredstva u to ime izdvojena, sada da se tu ne razbacujemo ciframa, jer nas ni ne zanimaju, jer je besplatno…(na stranu šta će još nekom zahvaljujući toj cifri naknadno biti besplatno, a pri tome ne govorimo o udžbenicima), utvrdjena je i šira lista besplatnih udžbenika za obavezne predmete. Sad je još ostalo da učitelji utvrde definitivan komplet udžbenika za 80.000 djaka prvaka školske 2009/2010. godine. Bilo je tu govorkanja, u stvari ozbiljnijih priča, da će udžbenici biti nešto kao na revers, što bi značilo, besplatni jesu, ali se moraju vratiti, pa još i neoštećeni. Čini mi se, to je podiglo blagu graju i prašinu protesta, jer, pojasnite mi ako ja to dobro ne razumem, kako jedan djak prvak da vrati knjigu neoštećenu?!!!! Pri tome, zaboravila sam napomenuti, oštećenjem se smatra bilo kakav vid pisanja u nju. Znači, ne žvrljotine, ne piskaranje imena, nego i popunjavanje. Sad…da su to štreberski užbenici kao nekada u koje se samo buljili i pokušavali nešto zapamtiti, možda bih i razumela,…donekle. Ali, taman sada, kada su udžbenici poprimili u mnogome drugačiju funkciju, gde djak uz predavanje rešava i zadatke u knjizi, dopunjuje rečenice, aktivno učestvuje u nastavi…oni smisliše da im to onemoguće. I kakav još uz to stres nameću detetu sa odmah izazvanom averzijom prema knjizi koju tek treba da prihvate i dožive kao prijatelja?!!!
No, nakon slegnute prašine, postignut je i dogovor kako to uvek, naravno, i biva u našoje državici, koji glasi ovako (moram citirati, pošto nisam sigurna da razumem): „Ministar je rekao i da se neće vraćati knjige koje se popunjavaju u toku nastave, ali da će roditelji morati da plate udžbenik koje je njihovo dete oštetilo.“
Dakle, nije da sam ekstra visoko obrazovana, čak, … stigla sam samo do (i završila, vaoooo) srednjeg nivoa obrazovanja, ali moram priznati, mislila sam da što pročitam, to razumem. Bojim se, ovo ne razumem. Ako pomenute udžbenike nećemo vraćati, zašto ćemo onda plaćati ako se oštete? Ili se misli na udžbenike koji se ne popunjavaju, ako takvih ima? Meni sve liči na to, da će odabrati što više takvih, jer recite vi meni, koje malo dete neće barem malo švrljati po novoj knjizi? Pa ko tome još može odoleti? I tako, onda će lepo, deo besplatnih udžbenika, računajući na saradnju sedmogodišnjaka, država ipak uspešno naplatiti.
Dakle, nemojte me pogrešno shvatiti, podržavam akciju, i svaka čast, ali kada ja nešto poklanjam, onda ne poklanjam sa rečima: „E ako slomiješ tu vazu koju sam ti poklonila, izvini, ali moraćeš da mi je platiš.“

15 thoughts on “Besplatni udžbenici za djake prvake

  1. Eh da, normalne države (!) kada nemaš onda imaš državu koja nije ni nenormalna ali je mnogo bliža ovoj drugoj nego prvoj. Ne verujem da u resornim ministarstvima ne postoje stručni ljudi, oni dakako postoje, no uvek se nadje partijski čovek (idiot) koji pogura neku glupost i tada imamo besplatne udžbenike koji zapravo uopšte nisu besplatni. Pre bi trebala ostala ministarstva da se potrude i rade svoj posao da budemo normalna država i da kojekakvi pametnjakovići ne mogu dolaziti u situaciju da izmisle glupost i serviraju nam još gluplje svoju stupidnu idiolatriju. Dakle, daj da roditelji ne moraju primati ovakve „poklone“ koji se vraćaju ili ne vraćaju – svejedno! Pare na sunce reče prodavac knjiga za prvi razred Osnovne a roditelj da ima iz čega da plati. To je posao i dužnost onih koji vode državu a ne kojekakvi ludizmi za penjanje po partijskim lestvicama.

  2. Dakle, Grande, i ovaj put se u potpunosti slažem sa tobom. Niti mi tražimo da nam se išta poklanja, pošteno radimo, zaradimo svoj dinar, pa sada koliki je…toliko se širimo 🙂 , niti treba da nam se poklanja. Nemam ni šta dodati, jedino potvrditi to, da samo želimo (većina nas običnih smrtnika) da živimo pošteno od svoje plate.

  3. Eto, sve si i sama rekla, to jest, ptiala ono sto treba pitati jer je apsurdno. Nista u ovoj zemlji nije besplatno pa nije ni ovo… dalje sve ono sto je napisao Grande da ne ponavljam, lepo covek rekao.

  4. Hvala Mahlat za razjašnjenje na blogu, sada mi je malo jasnije kako će se to sa knjigama odvijati, ali nisam baš sigurna da li mi se dopada njihovo rešenje. Ostaviću vremenu, tačnije kraju naredne školske godine, da donesem zaključak, jer do tada…kao što si rekla, svašta još mogu da iskreiraju…

  5. Sanja, zaboravio sam da ti spomenem da na „Mahlatblogu“ ima puno slobodnog interpretiranja što se tema tiče i obilato se koriste šatrovačke reči, a slično je na mnogim ostalim sajtovima ove vrste. Pozdrav

  6. Hvala Grande, bacila sam pogled, blog mi deluje zanimljivo, e sad, kao nova u „blogovanju“ tek istražujem šta ko i kako radi. Ima tu mnogo nazovi stilova. Delimično formiranih od strane onoga ko postavlja blog, a uobličenog onima koji blog čitaju. Ono što mi se ne dopada je kada se neko, ko se pronadje u temi u smislu da mu je profesija, dohvati toga kao pijan plota, i udri po tome, a sve u cilju da se dokaže da on – ona to najbolje zna, a suština teme….uf, već se i zaboravi. Pozdravljam komentare sve vrste, i pozitivne i negativne, jer tako se može napredovati, ali dokazivanje sebe pljuvanjem po onome ko je postavio blog ne opravdavam, što mi se čini da je bio slučaj u temi koju si mi predložio da pogledam.

  7. Ona uzrečica „Ima nas svakakvih“ nije smišljena bez razloga. Biti na netu je čisto virtualna veština, takva je i komunikacija naravno, Što se Srbije tiče Bor ubedljivo prednjači u brojnosti blogera. E sad, Bor je relativno malo mesto i svako zna svakoga i ljudi jednostavno preko svojih blogova komuniciraju kao da je u pitanju fiksni telefon. 😀 I da ne bude zabune „Mahlatblog“ se ne nalazi u Boru. Pozzzz

  8. 🙂 pa ako plaćaju flat ratu, ili imaju ADSL, onda je povoljnije nego fiksni, jedino, možda bi trebali razmisliti o chatovanju 🙂

Leave a Reply to sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.