Život u zgradi

Uf! Iz susednog je stana zamalo poletela šerpa! A ja sam mislila da takve ideje samo meni padaju na pamet. Čuje se urnebesna vika, dok ja „idilično“ pokušavam sebi dočarati rajsku plažu na naših 2 metra kvadratna terase.

Ta buka baš pomaže! Pokušaću je pretvoriti u hor zrikavaca, sa neke mirisne planine kraj mora, a miris borove šume, pomešan sa isparavanjem soli iz te ogromne vode zvane pomenutim morem, pokušaću da načinim od mirisa umorenog (barem mislim da se tako kaže) ulja, rasutog po pruzi, baš tu…u blizini.

Za ugodan život, potrebno je mnogo toga, a jedna od manje važnih, zašto bi i bila…, je mesto stanovanja…misliš, baš ti je svejedno, to malo vremena što provedeš u svome kutku, koji uz to zoveš dom, nije ti važno gde je, važno je da si kući, da se opuštaš na svom terenu.

Ih…nije važno…naravno da nije…sve dok imaš ljubazne komšije u english fazonu, koji ljubazno govore „Dobro jutro, komšinice. Lepo vreme…lepo, da…“. Sve dok imaš mesta za parking…“Izvolite, komšinice, evo…malo ćemo se stisnuti…nema šta…“(jaoooo, ova opet viče, sad se već brinem da će biti i veće štete!!)…što bi rekli stari ljudi „Kad čeljad nije besna, ni kuća nije tesna“. Sve dok su kontejneri poluprazni…i dok nije toplo vreme, i dok mirisi raznih, dobro uspelih jela (da ne uvredimo dobre domaćice, koje se bave sportom zvanim kuvanje), ali bačenih, jer je bila loša procena potrebne količine.

Ne, nije baš ni važno mesto stanovanja, sve dok ne osvane oglasna tabla, i na njoj razne zanimljivosti…

Naravno da izbor mesta stanovanja i nije tako bitan, zar ne?

Ali, onda dodje veče, i malo pripiti (ali naravno, ljubazni)komšija, pokušava, za sada, ući barem u zgradu. Vrata je naciljao, i rupu za ključeve je, doduše…i…ne bi to ni bio takav problem, da je brava ispravna (jer…ipak…to je novogradnja…znate ono…sve pod garancijom…sve novo…sve super!) I tako…nacilja ti moj komšija bravu, medjutim,…ništa! I tu mu u pomoć priskače supruga, neću reći sa brda sišla, jer ne želim da uvredim drage mi koze…koja se uredno javlja na interfon svom dragom, šta ima veze, pripitom suprugu, uz tekst „Ali ja nemam ključ!“ …alo, bre!!!…o čemu govorimo???…oni dugmići kraj slušalice su za igranje tetrisa, samo nedostaje ekran…ali uz njenu inteligenciju, sigurna sam da će se snaći i bez njega!

I…šta bi jedna zgrada bila, bez revnosnog predsednika kućnog saveta…Stoji ti, dakle, naša predsednica, sa druge strane vrata (a šta mislite odakle uopšte znam priču?) i uopšte ne uspeva doći do izražaja!? Suprug, opet, onako pijan i sav usrećen što mu žena igra tetris sa interfonom, odluči da upotrebi silu, i svojoj ogromnoj masi da ubrzanje pravo ka vratima!

I…uspešno prodire u zgradu! Srećom, naša ti se predsednica tu uspe skloniti, ali za dlaku! Odjuri on svojoj draganoj i ostavi vrata razvaljena.

Sledećeg jutra (sreća, pa smo od četrdeset i kusur stanova uspeli sakupiti para za oglasno parče plute), osvane na istoj pluti, kako bi bilo dobro prikupiti malo para da se poprave vrata. Jer…zaboravih napomenuti da pomenuti, sladunjavi bračni par boravi u stanu u svojstvu podstanara, i kao takve, baš ih mnogo i ne dotiče što je tamo neki ludak (bože…pa on nikada ne bi…a i zaboravio je šta je u zadnjih nedelju dana bilo, čim se malo otreznio…)razvalio vrata. Šta, kada se sve dobro izlomi…lako će oni naći neki drugi stan i neku normalnu zgradu, a ne tu neke primitivce, što koriste dugmiće za otključavanje zgrade.

Ne, zaista, nije baš važno odabrati dobro mesto stanovanja.

________________

Išla ja tako, vozila se, pardon, par dana biciklom na posao. Hrabro i veoma sportski nastrojeno i za svaku pohvalu, zar ne? To je učinilo da moj jugić mora biti parkiran, tih istih, nekoliko dana, na jednom mestu. Nisam znala, nisam ni sanjala da će to od mene načiniti onog istog, užasnog, dopisnika preko oglasne table, kojih sam se oduvek gnušala (punih tri meseca sam odolevala iskušenju da se uključim!).

Ne, nisam ni mislila da ću morati okačiti poruku sledećeg tipa:

„Poštovane komšije,

Unapred molim sve stanare da se ne ljute što im oduzimam dragoceno vreme. Naime, ovo se odnosi samo na pojedinca koji je pokušao da ostvari neki vid komunikacije preko prozora vozila reg.ozn. SU ***-**, prolivajući tečnost neutvrdjenog sastava sa prednje i zadnje strane istog.

Dakle, obraćam se tom pojedincu (a ako je običan prolaznik, onda ovo nikoga ne povredjuje) koji je nešto pokušao da kaže tim gestom, a ja zaista ne razumem šta.

Jedino što je taj, pomenuti auto učinio, je da je bio uredno parkiran na mestu koje deluje kao parking mesto, pokraj ulaza u dvorište. Nisam primetila da je na tom mestu napisano da je rezervisano, kao ni razlog zašto bi nekome, na tom mestu, taj nedužni automobil smetao. Prolaz za pešake je takodje bio prohodan…

Elem, smatram da ni vozač iliti vozačica pomenutog vozila nije učinila nikome u zgradi ništa loše, barem u takva dela nije upućena. Zato, da obavestim tog pojedinca, stakla su uredno oprana (doduše nije ceo auto, što se nadam da mi taj pojedinac neće zameriti…)te bih molila da pokušamo ostvariti kontakt na neki drugi, razumniji način, kao n.pr. preko iste ove oglasne table ili tipa „Komšinice, izvinite, ali meni zaista smeta što ste uradili to i to…“

Dakle, dragi pojedinče, zaista nisam razumela poruku koju je nosila tečnost zamuljavši prozore jugića, te iskreno molim za objašnjenje, možda jednostavno nisam dorasla tom nivou razgovora.

jugić

U potpisu, vozač SU ***-**, komšinica iz stana br. 16, Sanja

P.S: još jednom molim za izvinjenje sve na koje se ovo ne odnosi „

Veoma kulturno, zar ne? Nadasve prefinjenjo i ni malo sarkastično…

Stajalo je to tako, nekoliko dana, uredno, na onoj plutanoj tabli i na ponos onome ko je to napisao…i već, mislila sam, džabe, nema tu razgovora, kad onda, ugledah papirić u svom poštanskom sandučetu. Hrabra baba, iz stana broj četiri sa pogledom na parking gde je čitava 2-3 dana stajao moj jugić, veoma uspešno, naravno anonimno, ubacila je svoj odgovor, i tako je otpočelo naše ljubazno, komšijsko druženje. Njen ljubazan odgovor glasio je ovako:

„ISPOD PROZORA MOGA STANA NE PARKIRAJ! NEĆU DOZVOLITI DA UDIŠEM BENZIN JOŠ I NOĆU! PARKING IMA U DVORIŠTU ISPRED ZGRADE I GARAŽA! IZVOLI I DRŽI SE KULTURE STANOVANJA. INAČE SLEDI PAUK!“

(nisam joj rekla da vozim na gas, benzin je skuplji)

Nisam odolela, i kao svaki ljubazan činioc srećnog komšiluka, još jednom, pristupila sam akciji kačenja papira čiodama na oglasnu tablu (mora joj se dati neka funkcija…):

„Poštovani komšija, komšinice,

Ispoštovaću vašu ljubaznu molbu da se ubuduće ne parkiram ispod vašeg prozora, kako ne biste udisali miris benzina. Oprostite ako sam svojim nadasve nekulturnim ponašanjem ugrozila vaše zdravlje.

Ja, naravno, nemam parking mesto u dvorištu, a ponekada ponestane prostora ispred zgrade, pa mi je ovo (i dalje tvrdim parking mesto) delovalo kao mnogo logičnije rešenje, nego da parkiram auto u centru grada. Nema potrebe za paucima i ostalim gamadima, trudiću se da se lepo ponašam i da očuvam kulturu stanovanja.

Sa poštovanjem,

Vaša komšinica Sanja.

P.S: nadam se da ćemo nastaviti ovakvu vrstu komunikacije, mnogo je prijatnija nego ona prethodna…

Još jednom, srdačan pozdrav,

Sanja.

Ipak…kako je sve završilo? Ispostavilo se da anonimna bakica jako dobro poznaje mog oca (mali je svet, zar ne?) i da ga je u više navrata zvala da ispiju kaficu uz prijatan razgovor.

Ovoga puta, on je taj poziv prihvatio, samo…nisam sigurna da je razgovor baš bio prijatan, a nisam ni sigurna da je dobio kafu…nema veze…skuvala bih mu je ja…samo da nije tako žurno otišao…

[album: https://www.subotica.in.rs/wp-content/plugins/dm-albums/dm-albums.php?currdir=/album/mangup/Yugo/]

18 thoughts on “Život u zgradi

  1. Baba , više joj se ni nejavljam. A da nezaboravimo predsednicu kučnog saveta. Što zatvara vrata ispred nosa i pored molbe da ne zatvori posto nosimo neke stvari. Pa histerično isterivanje neke svoje pravde. Nego kad će nastavak priče sa bakom ? Čini mi se da je bila i milicija tu. A sliku yugića ću da postavim.

  2. Još sinoć sam pročitao ovaj post o stanovanju (i ja stanujem u zgradi), i ovako nakon prospavane noći mogu da ti kažem: Tako ti je to kada dobar deo svog života provodiš
    u zgradi gde stanuješ 😀

  3. I za mangupa i za grandea 😉 : ali ja sam ceo život živela u kući i sa velikin isčekivanjima krenula u život u zgradi, računajući na komšijsku dobru volju, podršku u nevolji, blablabla, kakva li su to trabunjanja u mojoj glavi bila. I da….biće nastavak, samo da se Sanja skoncentriše, jer materijala naravno ima! I…čekam sliku jadnog jugića…

  4. @grande, ceo zivot sam proveo u zgradi , sa 4 puta vise stanara i ljudi i komsiluk su bili mnogo tolerantniji i imali obzira jedno na drugo. U zadnjih 10-tak godina po mojoj proceni, mnogi su prodali stanove , otisli kupili kucu. Novi su se doselili , nisu znali ni da se jave komsiji koji ce im mozda jednog dana prvi biti tu da pomogne u nevolji. Znaci i ljudi su se promenili , svako gleda svoja posla i briga ga za drugog. Ovo kod Sanje , to je uzas, sam sam rekao predsednici kucnog saveta (prvi put je to uzivotu , pretpostavljam bas ona, jer ima najbilizi stan do ulaza), da ovo nisam video u zivotu. Znaci toliko rasulo, da onaj u prizemlju placa 100 dinara ciscenje zgrade , a onaj skroz gore 200 din jer navodno on gazi po celom hodniku. Razocarao sam se.

    Nego grande , stavicu link prema tvom blogu da stoji tu negde.

  5. Mangup je u pravu što se tiče ljudi i njihovog odnosa jedno prema drugima u svojstvu komšija. Stari ljudi kažu da je dobar komšija vredniji od rodjaka…a ja nešto ne vidim ko bi nam tu hteo pomoći (čast izuzecima, možda bih mogla jednu, dve porodice navesti).

  6. Što se stanovanja tiče petnaest ili šesnaest godina i ja sam stanovao u kući sa dvorištem i znam da je jako teško da se čovek navikne na stanovanje u stanu koji se nalazi u zgradi (čini mi se da je to nemoguće, jednostavno se mora). Otprilike u svakoj zgradi ima problema, manjih ili većih. I u mojoj zgradi postoje stanari koji ne daju (bukvalno) drugima da spavaju. Dernjava, muzika ne da je preglasna… pa ima ih dvoje u stanu ali vodu plaćaju za jednog… i još mali milion sitnih ili manje sitnih problemčića. Jedan od mogućih izvora pada kulture stanovanja je verovatno i u brojnosti onih koji su došli u grad iz nekog drugog mesta gde je tolerancija na nižem nivou od našeg i mnogi od nas osećaju nemoć pri susretanju njihove agresivne kulture (ko mladi panj u staroj šumi).
    @mangup, zahvaljujemo na linku, ima nas dvoje Grande i Minore, to ti je kao Nagy i Kis, da ne kažem Velikić i Malić 😀 Sanja, ako uspeš kod jedne osobe ili porodice, to je već u startu mnogo više od neuspeha! Pozzzz

  7. svaka cast Sanja na smirenoj i civilizovanoj reakciji! 😉 Mislim da bi baba samnom mlogo gore prosla! 🙂 Iz takvih razloga ja nebi nikada menjao zivot u kuci za isti u stanu a jos i dvoriste u kome mogu iskopati rupu i sipati posoljenu vodu radi boljeg mastanja o moru! 🙂 Moje komsije su najbolje na svetu!Cak mi jedan komsija,zet vlasnika auto-meh. radnje pre 2 ned. pozvao policiju da mi iskljuce „drndavi“ radio u garazi jer njemu ne odgovara muzika (predpostavka) koju je svirao (skarabej radio),pa su ljudi u 23h dosli cak iz centra grada da ga iskljuce jer sam ja bio zauzet telefoniranjem u kuci. 😛 Ja volim svoj komsiluk!:D kad ce vec nastavak? Pozdav za stan broj 16. 😉

  8. Hehe, primljeni pozdravi u stanu broj 16. Nastavka će biti, samo da se nadje malo vremena, a materijala da ima, ima…uvek se nadje. A ti u medjuvremenu slušaj neku drugu radio stanicu, nemoj jos da nam sviras klavir iza rešetaka zbog neprimerenog osećaja za muziku 😉

  9. Užas)))))))))))))Babe,frustrirane predsednice,pijani podstanari sa ženama Tetriserkama)))))))))))Šta još ima u toj zgradi?)))

  10. Ekstra, i ja bih se ukrcao na taj brod.
    procitao sam i drugi deo, ne znam sta da kazem, treba imati zivaca dok ti igraju po njima, a najgore je kad ti pukne film. Ta baba siguran sam da ne bi se javila da nije na tabli pisalo da je u pitanju zenska osoba i siguran sam da ne bi smela to da uradi da je bio neki bolji auto – nemoj ovo da protumacis da ja kazem da je jugo los, nego samo poredim njeno ponasanje.

  11. Da Ivane, slažem se sa tobom. Od tog doba mnogi su joj se još parkirali ispod prozora. Takodje, mnogo bolji autići od juga (što jes…jes). I…nikome nije ništa prolila na kola niti ikoga maltretirala. Bila sam joj izgleda dobra podloga. Al, kanda je to cena života u zgradi, uvek ima neka lujka (možda sam nekome to baš ja :yahoo: ). Sve u svemu, nije nam dosadno :whistle:

  12. Pazi, (ovo sam procitao kod tebe) ti mozda jesi „jezicara“, volis da pricas, a tek ja, pa kad bi mi neko flaster na usta stavio progovorio bih na usi, da ne kazem na dupe, ali to ne znaci da ti nisi lujka u pogledu kulture. Ta baba, verovatno sa 8 razreda skole, jedino je to i znala. Znaju te babe i decu ispred zgrade da polivaju vodom jer oni imaju popodnevni dremez pa im deca, nase najvece bogatstvo, smetaju. Taj sudar generacija moze da se lepo dovede u red, samo treba tim babama neko stati na put i lepo im objasniti sta smeju a sta ne u protivnom…

  13. Ne znam šta bi sa babom, jedno vreme nam se nije htela javljati na hodniku, no, odjednom je iz čista mira nastavila, što naravno nismo odbili, lepo se i uredno javimo, sad smo kao slatke-rodjene :namig:

Leave a Reply to Sanja Cancel reply

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.